1.Priznat ću nepravdu svoju, prizat ću tebi, Gospodine, slabost svoju.
2.Često me sitnica obara i žalosti.
3.Odlučim postupati odlučno, a kad dođe mala napast, u velikoj sam stisci.
4.Katkad od vrlo neznatne stvari dođe velika kušnja, i dok, ne osjećajući napast, mislim da sam donekle siguran, dogodi se da me kadšto svlada i lagani dašak.
5.Pogledaj, dakle, Gospodine, moju poniznost i, tebi odsvud poznatu, slabašnost.
6.Smiluj mi se i “izvuci me iz blata da ne potonem” te zauvijek i posvuda ostanem odbačen.
7.Tako me često muči i posramljuje pred tobom što sam nestalan i slab da se opirem strastima.
8.Premda uz njih posve ne pristajem, ipak mi je mrsko i neprilično njihovo nasrtanje, i vrlo mi se gadi živjeti tako iz dana u dan u borbi.
9.Moja slabost postaje mi očita po tome što ružne slike mašte mnogo lakše naviru nego što odlaze.
10.O kad bi, silni Bože Izraelov, revnitelju vjerničkih duša, pogledao na trud i muku sluge svojega i bio uza nj u svemu što poduzme!
11.Okrijepi me nebeskom snagom da ne prevlada stari čovjek – bijedno tijelo što ga duh još nije sasvim upokorio protiv kojega se treba boriti dokle god se diše u ovome jadnom životu.
12.Ah, kakav je to život u kojemu nema kraja neprilikama i jadima, u kojemu sve vrvi od klopki i neprijatelja!
13.Ta, tek što jedna nedaća ili kušnja prođe, druga dođe; štoviše, dok se još borimo s prvom, iznenada banu i mnoge druge.
14.Pa kako ljubiti život ljudski, koji nosi tolike gorčine i koji je podložan tolikim nesrećama i bijedama?
15.Kako životom i zvati to, što rađa tolikom smrću i propašću?
16.Pa ipak mnogi ga vole i traže njegove užitke.
17.Često se svijet kudi da je varljiv i isprazan, pa ipak, ako su vlast preuzele tjelesne strasti, ne ostavlja se lako.
18.Jedno nas, naime, potiče da ga ljubimo, a drugo da ga preziremo.
19.Na ljubav prema svijetu potiče nas požuda tijela, požuda očiju i oholost života; ali kazne i bijede koje ih slijede rađaju mržnjom i ogavnošću prema svijetu.
20.Na žalost, zla naslada zarobljuje duh odan svijetu i, budući da nije niti vidio niti okusio Božju milinu i nutarnju ugodnost kreposti, drač smatra užitkom.
21.A oni koji potpuno preziru svijet i nastoje živjeti Bogu u svetoj stezi, poznaju božansku milinu, obećanu istinskim samoprijegornicima, i uviđaju kako je svijet u velikoj bludnji i u svakojakoj obmani.
__________________
1. Ps 32,5; 5. Ps 25,18; 6. Ps 69,15; 10. Usp. Post 33,20; Ps 10,14; Jš 1,9; 11. Usp. 1 Sam 2,9; Rim 6,6; 14. Usp. Prop 2,23; 15. Usp. Ciceron, De re publica, L. VI, 3; 19. Usp. 1 Iv 2,16; 20. Usp. Job 30,7; Ps 34,9.