1.Otvori, Gospodine, srce moje svojem Zakonu i nauči me hodati po tvojim zapovijedima.
2.Daj mi spoznati tvoju volju i s velikim se poštovanjem i brižljivim razmišljanjem sjećati tvojih djela, cjelokupnih i pojedinačnih, da bih ti mogao dostojno zahvaljivati.
3.Zaista znam i priznajem da ti ni za najmanju stvar nisam kadar dostojno zahvaliti.
4.Manji sam od svih dobara kojima sam odlikovan, i kad svratim pozornost na tvoju plemenitost, dah mi staje od njezine veličine.
5.Sve što nam ima duša ili tijelo i sve što posjedujemo izvana i iznutra, naravno ili nadnaravno, tvoja su dobročinstva i hvale tebe, dobrotvornog, blagog i dobrog, od koga smo sva dobra primili.
6.Pa iako je jedan primio više, a drugi manje, sve je ipak tvoje, i bez tebe ne bi mogao imati ni najmanje.
7.Onaj koji je primio više, niti se može dičiti svojom zaslugom niti nad druge uznostiti niti pak skromnijemu rugati, jer veći i bolji je onaj koji manje sebi pripisuje i poniznije i pobožnije zahvaljuje.
8.I tko se smatra gorim od svih i drži se najnevrijednijim, prikladniji je da više primi.
9.A tko je manje primio, ne mora se žalostiti ni zlovoljiti niti zavidjeti bogatijem, nego više na tebe gledati, a ponajviše hvaliti tvoju dobrotu, što tako obilno, tako rado, tako širokogrudno, ne gledajući tko je tko, dijeliš svoje darove.
10.Sve je od tebe, i zato te u svemu treba hvaliti.
11.Ti znaš što je kome potrebno dati. I zašto ovaj ima manje, a onaj više, nije nama odlučivati, nego na tebi, koji svakom odmjeravaš zasluge.
12.Stoga, Gospodine, velikim dobročinstvom smatram i kad nemam mnogo od onoga što naizvan i po ljudskome shvaćanju donosi hvalu i slavu.
13.I stoga, kad netko promatra svoje siromaštvo i nevrijedost, ne samo da se ne smije jadati ili žalostiti ili obeshrabriti već se, naprotiv, mora uvelike tješiti i veseliti što si ti, Bože, siromašne i ponizne i prezrene od ovoga svijeta, odabrao sebi za prijatelje i ukućane.
14.Svjedoci su tome upravo apostoli koje si postavio “knezovima na svoj zemlji”.
15.Živjeli su na svijetu bez žalbe, i ponizni i krotki, bez ikakve zloće i prevare, “radosni što mogu podnijeti pogrde” za tvoje Ime i s velikim su žarom prihvaćali ono od čega je svijet zazirao.
16.Onaj, dakle, koji te ljubi i poznaje tvoja dobročinstva, ničemu se ne smije toliko radovati koliko tome, da se na njemu ispunjavaju tvoja volja i dobrohotnost tvoje vječne odredbe, te mu upravo to treba biti toliko zadovoljstvo i utjeha da dragovoljno želi biti najmanji, kao što netko želi biti najveći i biti smiren i zadovoljan na posljednjem mjestu, kao da je na prvom i tako rado prezren i odbačen, bez ikakva imena i glasa, kao da je časniji i veći od ostalih na svijetu.
17.Jer tvoja volja i ljubav prema tvojoj časti moraju biti iznad svega, i bolje ga tješiti i više mu se sviđati od svih dobročinstava koje je primio ili će primiti.
__________________
1. Usp. 2 Mak 1,4; Ez 20,19; 2. Usp. Ef 17,20; 4. Usp. Post 32,10; 5. Usp. Jak 1,17; 6. Usp. 1 Kor 7,7; 7. Usp. 1 Kor 4,7; 9. Rim 2,11; 11. Usp. Mt 6,8; 13. Usp. Jak 2,5; 14. Usp. Ps 45,17; 15. Usp. Fil 3,6; 1 Pt 2,1; Dj 5,41; 16. Usp. Lk 14,10.