1.Sinko, s neba sam sišao radi tvojega spasenja, prihvatio sam tvoje nevolje, ne iz potrebe, nego iz ljubavi; da se naučiš strpljivosti i da vremenite nevolje ne nosiš nevoljko.
2.Od trena mojega rođenja pa do smrti na križu nije mi uzmanjkalo boli.
3.Mnoge su mi vremenite stvari nedostajale; često sam slušao optužbe protiv sebe; dobrohotno sam podnosio ruganja i sramoćenja; za dobročinstva su mi uzvraćali nezahvlnost, za čudesa hule, za pouku uvrede.
4.Gospodine, budući da si u svojem životu najviše ispunio Očevu zapovijed po strpljivosti, dostojno je da i ja, nesretan grešnik, po tvojoj volji sam sebe strpljivo podnosim, i dokle je tvoja volja, nosim breme raspadljiva života za svoje spasenje.
5.Iako je sadašnji život teret, ipak je, tvojom milošću, postao vrlo zaslužan. Nama, slabima, učinio ga je podnošljivim i jasnijim tvoj primjer i hod stopama svetaca. A i mnogo utješnijim nego što je bio nekoć u Starom savezu, kad su nebeska vrata bila zatvorena i put izgledao mračniji pa se tek malo njih trudilo tražiti nebesko kraljevstvo. Dapače ni tadašnji pravednici, koji su se imali spasiti, nisu mogli ući u nebesko kraljevstvo prije tvoje muke i svete smrti.
6.Koliko li ti moram zahvaljivati što si se udostojao meni i svim vjernicima pokazati pravi i dobar put u vječno kraljevstvo!
7.Tvoj je put naš put; i svetom strpljivošću idemo k tebi, našoj kruni.
8.Da ti nisi pošao pred nama i poučio nas, tko bi te htio slijediti?
9.Eh, koliko bi zaostali da nisu vidjeli tvoj divan primjer!
10.Ta evo još smo mlaki, premda smo čuli za tolike tvoje znakove i pouke. Što bi bilo kad ne bismo imali toliko svjetla da te slijedimo?
__________________
1. Usp. Iv 3,17; 2. Usp. Iz 53,3; 4. 2 Mak 6,25; 7. Usp. Iv 14,6.